Virtuelno more

Dobrodošli na moj blog

25.04.2021.

Gorka kafa

Gorka kafa Dolce vita Beskrajne noći Istopljene boje Više ništa nije moje Loša domaćica Dobra drugarica Okrenula leđa Zatvorila vrata Izašla iz mraka Razbila iluzije I svoje lažno stvorene slike Pronašla nove lutke i kliker Gorak je od narandži liker Cvijetnjake u predgrađu održava neko drugi Mačke se lijeno vuku Budiš se Sada tu kafu piješ sam Gorka kafa Dolce vita I jedno veliko ništa

16.04.2021.

Crtica o inspiraciji

Kada dođeš u ove godine, a ima ih... Ne nosiš sliku po novčaniku, a ni na pozadini telefona. Ili sam samo ja ta čudna vrsta koja sve čuva u nekom zatrpanom koferu i nosi ljude u srcu? Kažu ako si srećan u ljubavi nema više ni "pjesmica" ni srcedrapajućih objava na društvenim mrežama. Ima tu istine. No to ne znači da se tu prestaje sa pisanjem. Recimo, kada se naljutiš na svog dragog, napišeš mu "ljutu pjesmu"... A ko kaže da inspiracija mora biti samo u tom odnosu muško - žensko? Nisam za bapske priče, ali tačno nekada pomislim ako okačim neku sliku i napišem sve u hiperbolama da će neki belaj pokucati na vrata. To su ti neki paradoksi. A možda stvarno postoje mrzitelji na svijetu, samo mi ne želimo da ih vidimo. Ako, ako... Svako svoje. Ono što želim da podijelim jeste da je nekada dovoljno da vidite pahuljice maslačka na vjetru, ili nečiju suzu u uglu oka, pa da se iz toga rode priče kojima ćemo pokušati da učinimo svijet boljim mjestom. Isto, ovo su godine kada ljudima poklanjamo stihove od srca, ne tražeći ništa zauzvrat srećni što možemo bar tako da im kažemo kako ih volimo, kako im se divimo ili jednostavno kako nas inspirišu. Pričam o godinama kao da ih imam sto. Možda zato što sam i sreću i tugu živjela intenzivno, ne štedeći ni djelić sebe,a da nije bilo tako možda danas ne bih bila ovo što jesam. Lijep je osjećaj pisati ovako, kao na slijepo..a opet znaš da čita makar jedna duša sa druge strane. Slično je pisanju dnevnika koje sam toliko voljela, a to i jeste ideja cijele ove priče. Za sada je lijepo. Ne obavezuje, a oslobađa. I sve dok bude tako, zajedno sa mnom bićete dio mog svijeta, i čitaoci mojih nabacanih misli. Budite dobro i budite dobri.

14.04.2021.

Radost susreta

Postoje ti neki ljudi koji će se uvijek iskreno obradovati kada nas sretnu. Možda se ne pratimo na mrežama, možda nemamo ni brojeve telefona. Vidimo se jednom u pet godina pa nam se putevi ponovo raziđu, a kada se sretnemo razgovor prirodno nastavimo tamo gdje je stao. I šta znam, nekako se baš kapiramo. Neko bi rekao srodne duše i tome slično. Ono jeste, ima dana kada jedni drugima brišemo suze, ima dana kada nismo baš svoji, a opet se nekako volimo. Nismo baš prijatelji, a bilo je dana kada su nam suze padale po dlanovima onog drugog. Nismo svi isti, neki imaju, neki nemaju. Neki se žestoko bore sa svojim demonima, a ja se radujem kada vidim i najmanje znake pobjede. Nekada ćutimo, pa nam Bog ukrsti puteve pa kažemo jedno drugom izvini i smijemo se mladosti. Cijenim kada mi neko tako od srca oprosti moje odvratne greške. Neki su u drugim gradovima, neki su na drugim kontinentima. Ima nade dok ima sunca i dok možemo da dišemo i da volimo. Grlimo se riječima i tajnim molitvama do nekog sledećeg susreta. Postoje i neki drugi ljudi koji bi se radovali da nas vide u grobu, na psihijatriji, sa flašom na klupi ili sa iglom u ruci kako patimo i molimo baš njih za komad hljeba. Ne pretjerujem, osjećam da je tako, a osjećaj me malo kada izda. Iza natmurenog lica vidim zle namjere. Pređem na drugu stranu ulice na me ne bi pokupili glomaznim dečijim kolicima. A onda par koraka uzvodno sretnem nekog od ovih prvo pomenutih ljudi. Sjedi na keju sa dva velika hljeba u ruci. Hej Saša, baš mi je drago što te vidim. Požuri ti kući da ne ostaneš gladan. E, đe si Ines. Pa hoću, hoću. Ne sikiraj se. Kaže taj Saša i nastavi zamišljeno da gleda niz Unu. I znate šta? Hiljadu puta sam se uvjerila da u jednom iskrenom "Đe si Ines?" često ima mnogo više ljubavi i poštovanja nego u bilo kojem "Poštovana..." Sličan se sličnom raduje i ljepota je u jednostavnosti, a ljubav u malim a tako velikim ljudima.

12.04.2021.

NE ŽELIM TVOJE CVIJEĆE

Gledam neku tetu koja muškoj populaciji pokušava da objasni da mi ustvari volimo cvijeće, ali pod uslovom da se oni sami sjete da nam ga kupe, uberu ili šta već. I biće da je stvarno tako. Zvučim nezahvalno, ali osjećam se pomalo jadno kada dobijem cvijet zato što neko misli da "tako mora" ili zato što je tamo neki praznik koji ni ne slavim. Ne mogu da kritikujem nikoga, ali onda mi je lakše reći da ne volim cvijeće da bi izbjegla taj neki neprijatan momenat. Šta ću, nije mi Bog dao da mi neko kupuje cvijeće, a možda je tako bolje jer uvijek imam osjećaj da bi mi bilo neprijatno, ili da mi se to cvijeće ne bi svidjelo, a kako imati srca pa to reći? Ne spadam u ove ekologe koji kažu da je neubrano cvijeće najljepše, ali nisam ni daleko od toga. Kada malo bolje razmislim, bolje da mi umjesto preskupog buketa koji će svakako uvenuti kupi nekog voća, ili neku saksijsku biljku. Zvučim kao neko čangrizalo, no sve je to tako. Šta će mi bilo šta, ako to moram tražiti? Pa na to sve još mi se ne svidi. Strašno. Dam se kladiti da većina žena slično razmišlja, a muškarci odmahuju glavom i govore "Kako to mislite hoćete cvijeće, a nećete cvijeće? Dogovorite se same sa sobom." I ono što je takođe bitno, šta mi vrijedi cvijeće ako mi ga poklanja loš muškarac? Od buketa mrtvih ruža mnogo su bitnije neke druge stvari kao što su povjerenje, ljubav, odanost. A ovako jednom rukom nosi buket, a drugom lajkuje sliku neke poluguole tete. Pa šta će mi to u životu? Mnogo su ljepši momenti kada kažem "Ajd sada zaustavi auto, evo nekog cvijeća u grmlju, podsjeća me na prababu. Hvala." Ima i tu neke romantike. Istina je da ustvari mnogo više volim da poklanjam nego da mi poklanjaju i sumnjam da će se to tako lako promijeniti. I neće mi pasti kruna sa glave ako nekoliko puta godišnje kupim sama sebi cvijeće na pijaci. Naprotiv, osjećaću se baš moćno.

06.04.2021.

Novljani

NOVLJANI Novljani su čudni ljudi. Kada ih ne znaš misliš "Ovi su bahati, očekuju previše a ništa ne daju. To su loše komšije i još gori ljudi. Na Mjesec bi lajali, a Boga bi gađali kamenjem." Dok ih ne upoznaš, a ljudi se najbolje u nevolji poznaju. Tada svako od njih pokaže svoju dobru i plemenitu stranu. Ako treba da se da krv, daće je. Ako treba nekome izgraditi kuću, izgradiće je. Ti ludo hrabri ljudi usudiće se i pred Boga da stanu i od srca zatraže zdravlje i spasenje za bilo koga ko je u nevolji. I znate šta, takve molitve najviše odjekuju, a nevolja nas sve spoji u jedno. Malo ćemo zastati, sutra ćemo opet starim tokovima, možda i nesvjesni da smo baš mi, tako ujedinjeni oko jedne dobre stvari izmolili za nekoga još mnogo sati, dana i godina srećnog života. Jer "Gdje je dvoje ili troje u ime Moje, tu sam i Ja sa njima." Volim trenutke kada se duše prepoznaju pa makar i u teškim vremenima. To je dokaz da još ima nade i da je više ljudi nego neljudi. Smjenjivaće se nevolje i blagogodati ali ljepše je živjeti u svijetu u kojem znaš da uvijek postoji neko ko je spreman da ti pomogne, neko ko je čovjek i koga dotiče tuđa nevolja. Nisam mislila da ću ovo ikada reći, ali ponosna sam na svoje sugrađane. Da, novljani su čudni ljudi velikog srca. Možda će ti danas psovati što si parkirao na njegovo mjesto a već sutra ako ti zatreba isti taj čovjek će ti dati bubreg i onako šeretski reći "Nisam pitao treba li ti, poklanjam od srca."

04.04.2021.

Krem de la krem

Šetam danas sa drugaricom kraj Une. Pokušavam uživati u danu. Vjetar duva, drveća lagano lista. Pošto kafane ne rade, omladina se prebacila na kej. Veliki je izazov proći pored tih čopora a da te ne prokomentarišu. Bude se demoni iz prošlosti. I ne, nisam ni razmažena, ni sebična niti sam za sažaljevanje, a ne tražim ni pažnju. Samo mislim da se i o ovome mora ponekad progovoriti. Idemo mi tako ka mostu i vidim na klupi sjedi jedna baka koju poznajem. A pored nje oni, bezobrazne mlade hijene. Ipak sam se potajno nadala da će biti bar malo normalni. Pošto tu baku nisam dugo vidjela odlučim da malo popričam sa njom. Često znaju da prijaju ti razgovori. Jedan od mladih hijena, koji izgledom više podsjeća na međeda podrugljivo izgovara "krem de la krem". Nije mi neprijatno ali sam pomalo ljuta. Zašto neko sebi daje za pravo da komentariše bilo koga. Odlučim da prećutim, ali ipak ga pogledam pomalo prekorno. Mladiću, već sam te pobijedila. I ne, ne mislim da sam anđeo na zemlji ni da sam bolja od tebe. Moja prednost je što mogu jednako da razgovaram i sa tom bakom, i sa tetama na pijaci, sa bilo kojim čovjekom koji je voljan da razgovara. A ti si se rekla bi ograničio samo na svoj čopor i misliš da ćeš biti nešto bolji ako pokušaš da poniziš slabije od sebe. Sa naglaskom na pokušaš. Ustvari si nesvjesno učinio dobro djelo. Jer da nije bilo tvog zajedljivog komentara, ne bi bilo ni ove priče iz koje će možda neko da izvuče neku korist. Nisam htjela da uvijek bude sve u tonu kritike jer ne žalim se - ne hvalim se. Zato sam za kraj prošetala još jedan krug i napravila lijepe fotografije cvijeća jer ljudi vole sunce, cvijeće, proljeće i život je lijep.

03.04.2021.

Nabacane misli - najava

Ćaaaao sviiiima. Moje ime je... Pa neka bude Iskra. To je dovoljno. Ko treba da me zna - zna me. Mada danas malo ko može da se sakrije. Ipak volim da živim u uvjerenju da su bitne moje riječi, a ne ja. Kako je jedna pametna osoba rekla "Kada ne znaš šta ćeš od previše započetih i nedovršenih projekata, ti započni novi." Vođena tom mišlju ovom objavom pokušavam pokrenuti serijal "Nabacane misli" jer osjećam da ljudi to vole da čitaju, a i meni će biti lakše. I u duši i u vježbanju vještine pisanja. Ako se uopšte sa 30 i nešto može bilo šta usavršiti. Daćemo vremenu vremena da nam pokaže gdje možemo stići i da li vrijedi polaziti na taj put. Ovo je bila neka kao uvodna riječ, a serijal nabacanih misli i zapažanja na dnevnom, nedjeljnom ili mjesečnom nivou kreće uskoro. Ako ne odustanem prije nego što počnem. Tu smo da vidimo. Budite dobro i budite dobri.

03.01.2021.

Retrospektiva 2020.

Uvijek kažem "neću pisati retrospektive", a onda shvatim da ima u njima nečega lijepog i vrijednog, kakva god da je godina bila. Kako se kaže uletjela sam u novu godinu "kao budala u kredit" sa svjetiljkama oko vrata i nekom euforijom koju inače ne osjećam. Možda sam podsvjesno gradila neki optimizam jer događaji koji su se samo nazirali su bili crvena zastava da valja izdržat' sve što dolazi. Kroz godinu sam vodila borbe, sa sobom i sa drugima. Više sa sobom nego sa drugima. Rekla sam sebi "pregrmićeš, pregrmićemo" i možda bila spremna i na mnogo teže stvari od onih koje su mi se dogodile. Ne mogu da ne spomenem da su od samog početka godine počeli da odlaze drag ljudi, moji prijatelji, roditelji i rođaci mojih prijatelja, i moji rođaci kao i članovi šire porodice. Bilo mi je teško sve to da podnesem, ali nisam otišla u patetiku i očajanje. Neka ih sve Gospod naseli u svoja Rajska naselja, a nama da da utjehe. Nadam se da smo naučili kako je čovjek čovjeku bitan, i kako nikada ne znamo da li će nam baš to biti poslednji razgovor sa nekim koga volimo. Bila bih nerealna da ponavljam "cvijeće, sunce, proljeće" i ponašam se kao da je sve u redu. U redu je ne biti u redu. Svi znamo šta se sve izgogađalo, i mnogi od nas su osjetili na svojoj koži posledice ili bolesti ili prirodnih nepogoda. Nadam se da ćemo postati bolji i jači ljudi i da ćemo izvući neku pouku iz svega, mada ne mogu da ne spomenem da u nevoljama često isplivaju razni neljudi, a ja se iznova čudim kao da sam se juče rodila. Da godina ne bi bila potpuno u tamnim nijansama, pobrinule su se dobre duše, sa kojima sam provodila vrijeme pod vedrim nebom. Svaki odlazak na kulu, svaka šetnja pored Une... Bili su lijek za moju dušu. Bukvalno. Ne smijem zaboraviti ni svoja lutanja i samovanja u kojima sam stvarala neke nove redove, dok su neki stariji ugledali svjetlo dana u koricama dva zbornika, i nadam se da će naći svoj put do ljudskih srca. Mnogi ljudi su ugrijali moje srce, i bilo je mnogo situacija kada smo mogli da pokažemo svoju ljubav. Jedna od takvih je kada je mali nemoćni mačak osvojio naša srca, pa smo dali sve od sebe da on dobije priliku za srećan život, baš kao što govori i njegovo ime - Srećko. Moram priznati da su ponekad znale da isplivaju neke stare rane ali potrudila sam se da ih vratim tamo gdje im je mjesto - u prošlost. Moja uvrijedljivost neće nikome dobro donijeti. Treba da me boli briga ko se nije snaš'o u životu i ko me ogovarao davne 2008. Zbog mog mira i ravnoteže u svemiru. 😉 Budite dobro i budite dobri. Volite svoje ukućane i sve ljude. Nikada se nemojte stiditi da kažete da ste zahvalni Bogu za sve, šta god ljudi mislili o vama. Ovog puta sa manje euforije, samo realno, ali još uvijek sa optimizmom, pa šta god da nas dočeka uz Božiju pomoć pregrmiću, pregrmićemo.

31.08.2020.

Ponovo psujem

Pazi šta jedeš I koga voliš Ko su ti prijatelji I gdje piješ kafe Kome zavidiš Koga ljubiš u mladosti Pazi kome... Pa i ako budeš gledala Pa i ako budeš pazila I ako sve bude savršeno To nije garancija da neće postojati šupci i šupčice koji će pokušati da ti se useru u život Njihovo je da pokušaju A tvoje da im ne dozvoliš da uspiju

05.08.2020.

Voda

Pala mi je mrva na glavu A toliko gladnih Upala mi sikira u med A toliko nesrećnih Sletio mi leptir na dlan A toliko nježno - neshvaćenih Cigareta se ugasila zauvijek Voda isparila pod oblake Prijetnje izgubile smisao A samo onaj stari upaljač Sa smajlijem na dnu Čeka u ćošku sobe Svijetlo onog dana Kada će sve izroniti sa dna Al' upaljač je star, a dani vreli Pod pritiskom svašta biva #30danastvaranja


Stariji postovi

<< 04/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
720

Powered by Blogger.ba